Pretraživanje

Institucije Europske unije

Institucije Europske unije

Europska komisija (European Commission) je institucija koja sudjeluje u političkom procesu donošenja odluka na europskoj razini. Komisija najbolje odražava naddržavni karakter te integracije. Njeni članovi, iako državljani članica EU, ne predstavljaju u tom tijelu države, već promiču interese EU. Zajamčena im je potpuna neovisnost, te su zabranjeni pritisci nacionalnih vlada, ali i drugih institucija EU na rad članova Komisije. Najveći dio Komisije smješten je u Bruxellesu.

Komisija je tijelo EU koje zastupa i promiče opće interese EU. Takvu svoju ulogu Komisija ostvaruje kroz nekoliko ovlasti.

Komisija prvenstveno osmišljava i provodi politike EU te pokreće zakonodavni postupak, upućivanjem prijedloga akta Vijeću i Parlamentu, odnosno provodi zakonodavstvo EU (zajedno sa Sudom Europske unije), te zastupa EU na međunarodnoj razini. Komisija je i glavni izvršni organ EU, iako se izvršenje politika EU uglavnom prepušta organima država članica. Važnu izvršnu ulogu Komisija ima u provedbi politike konkurencije, u kojem je kontekstu ovlaštena donositi odluke koje su izravno upućene pravnim subjektima u državama članicama (te kojima je čak ovlaštena nametati i kazne). U određenim je slučajevima ovlaštena donositi i normativne akte. Takva ovlast rijetko proizlazi izravno iz Osnivačkim ugovorima. Češće je utemeljeno na prijenosu zakonodavne ovlasti od strane Vijeća EU ili Vijeća i Parlamenta. Kada odlučuje na temelju delegiranih ovlasti, Komisija surađuje s odborima sastavljenim od predstavnika država članica u postupku koji se naziva komitologija.

Sljedeća je važna uloga Komisije ona "čuvarice Ugovora", tj. pravnoga poretka uspostavljenoga Ugovorima. Ona, naime, nadgleda provode li države članice obveze koje proizlaze iz normi donesenih na europskoj razini, a u krajnjem je slučaju ovlaštena protiv države koja takve obveze krši pokrenuti postupak pred Sudom Europske unije (tzv. postupak protiv kršenja u kom se ponajprije šalje pismo na službenoj razini vladi predmetne države članice, u kom se obrazlaže zašto Komisija smatra da je prekršen propis EU, te u slučaju nepostizanja zadovoljavajuće reakcije i odgovora države članice, Komisija upućuje predmet Sudu Europske unije).


Prema ostatku svijeta, Komisija predstavlja EU. U brojnim državama postoje delegacije EU koje su dio Komisije. Komisija je također u kontekstu Europskeunije ovlaštena voditi pregovore o sklapanju međunarodnih sporazuma na temelju mandata koji joj u svakom pojedinom slučaju dodjeljuje Vijeće EU.

Vijeće ministara (Council of the EU) sastavljeno je od ministara iz nacionalnih vlada država članica (po jedan ministar iz svake vlade države članice, ovisno o djelokrugu pitanja na dnevnom redu), pa se može reći kako su u toj instituciji na europskoj razini zastupljeni nacionalni interesi. Svoju zakonodavnu ulogu Vijeće ministara danas u brojnim područjima dijeli s Europskim parlamentom. To je rezultat procesa demokratizacije europske integracije, u kojem je uloga Europskoga parlamenta, jedinog demokratski izabranog tijela na europskoj razini, stalno jačala. Iako u brojnim područjima više ne odlučuje samostalno, u Uniji se bez Vijeća ministara ne može donijeti niti jedna odluka zakonodavne prirode. Uz ovu ulogu Vijeće ima još nekoliko ključnih uloga. Tako primjerice zajedno s Europskim parlamentom, Vijeće odobrava proračun EU. Vijeće sudjeluje u koordinaciji gospodarske i socijalne politike država članica, te sklapanju međunarodnih sporazuma između EU i drugih država, odnosno međunarodnih organizacija. Vijeće nadalje koordinira suradnju između nacionalnih sudova i policijskih snaga u kaznenim pitanjima, te potiče razvoj zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU.

Vijeće i dalje zajedno s Europskim parlamentom dijeli zakonodavnu djelatnost i donošenje odluka u svezi proračuna EU, te zadržava središnje mjesto u okvirima zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Značajne promjene uvedene Lisabonskim ugovorom tiču se postupka donošenja odluka. Postupak odlučivanja kvalificiranom većinom postaje redoviti postupak odlučivanja, osim ukoliko Osnivački ugovori ne inzistiraju na drugačijoj vrsti glasovanja (jednoglasnosti). U 2014. godine uvestćese novi sustav glasovanja tzv. double majority voting, temeljem kojeg će predloženi akti morati biti prihvaćeni većinom država članica (55%), koji predstavljaju većinu EU stanovništva od 65%. Uvođenje ovakvog načina glasovanja svakako pretpostavlja legitimitet EU kao entiteta sui generis, ali i njenog građanstva, čineći sustav donošenja pravnih akata transparentnijim i učinkovitijim. Osim toga, uvodi se mehanizam tzv. Ioanna compromise koji omogućuje malom broju država članica izražavanje njihova protivljenja. U slučaju korištenja ovog mehanizma, Vijeće je dužno učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi postiglo zadovoljavajući sporazum u razumnom vremenskom roku.

Političko se vodstvo Vijećem ministara, pa time i Europskom unijom, svakih šest mjeseci rotira između država članica po unaprijed utvrđenom rasporedu.

Europski parlament (European Parliament) jedino je tijelo na razini Unije koje se izravno bira. Nastao je kad i prva Europska zajednica, tada pod nazivom Skupština, koju su činili delegati nacionalnih parlamenata. Od 1979. godine, zastupnici u Europskom parlamentu biraju se na izravnim izborima svakih pet godina. Budući da je politički legitimitet tog tijela rastao, jačala je i njegova uloga u političkom i pravnom sustavu EU. Lisabonskim ugovorom nastavlja se postupak priznavanja i jačanja uloge Europskog parlamenta kako u zakonodavnom postupku i usvajanju proračuna, tako i u političkom postupku izbora Predsjednika Europske komisije.

Sjedište Parlamenta je u Strasbourgu, a neka zasjedanja i sastanci parlamentarnih odbora održavaju se i u Bruxellesu. Dio parlamentarnih službi smješten je i u Luksemburgu.

Državama članicama EU Osnivačkim je ugovorima dodijeljen broj zastupničkih mjesta u Europskom parlamentu. Taj broj donekle odražava veličinu stanovništva država članica. No, kako su razlike u veličini stanovništva članica vrlo velike, bez pretjeranog povećanja broja parlamentaraca nije moguće doista osigurati razmjernu zastupljenost svakog europskog građanina. Lisabonski ugovor potvrđuje maksimalan broj zastupnika od 750, plus jedan zastupnik, koji predstavlja Predsjednika Europskog parlamenta. Izbor zastupnika za Europski parlament organizira se u svakoj državi članici za raspoloživi broj mjesta. Temeljna obilježja izbora za Europski parlament jesu: izravno pravo glasa, proporcionalna zastupljenost i obnovljivi petogodišnji mandat. Iako se zastupnici biraju prema nacionalnim kvotama, oni na europskoj razini nisu politički organizirani na nacionalnom kriteriju, već prema političkim opredjeljenjima.

Tri su bitne funkcije Europskoga parlamenta: zakonodavna funkcija, nadzor nad Europskom komisijom i te usvajanje proračuna EU.

Kroz zakonodavnu ulogu Parlamenta najbolje se može pratiti jačanje uloge tog tijela kroz različite etape razvoja europske integracije.

Politički nadzor nad Europskom komisijom Parlament provodi pri njenu imenovanju i potom tijekom njezina rada.Europski parlament ima važnu ulogu i pri donošenju proračuna EU. Proračun predlaže Komisija, a zajednički ga usvajaju Parlament i Vijeće.